Jeste li se ikada zapitali tko je uistinu ovaj čovjek ...

... i zašto naša škola nosi njegovo ime?

 Književnik čije ime nosi naša škola, bio je plodan i raznovrstan stvaralac, pisac za odrasle, ali i za djecu. Pisao je i lirske i epske pjesme, pripovijetke, romane, putopise, priče i dječje igrokaze, a i prevodio je dosta s talijanskog i njemačkog jezika.

Okušao se u gotovo svim pjesničkim oblicima i vrstama pišući tradicionalne katrene, sonete, klasične ode, elegije i ditirambe u heksametrima, no znao je stvarati i ritmički slobodne i razigrane stihove i strofe u kojima je slijedio erupciju pjesničkih emocija i slika.  

 U književnosti se javio upravo početkom 20. stoljeća pjevajući zanosno o prirodi, zemlji i čovjeku, posebice o mediteranskim pejzažima i podneblju. Doživljujući prirodu kao božanstvo radovao se njezinim ljepotama i pojavama, a izražavao je punu i iskrenu radost života vjerujući u moć i snagu čovjeka. Propjevao je stoga i o dalekoj slavenskoj prošlosti hrvatskog čovjeka u zbirci s naslovom Slavenske legende, no i o vremenima kada su Hrvati na ovom tlu stvarali svoju državu i svoju povijest, što je obilježje zbirke Hrvatski kraljevi.

 Nazor se rodio 30. svibnja 1876. u Postirama na otoku Braču. Otac mu je bio činovnik, a majka iz ugledne obitelji Tommaseo. Djetinjstvo je proveo i pučku školu polazio na rodnom otoku, i to u Ložišću i Bobovišću. U gimnaziju je išao u Splitu, a prirodne znanosti studirao je u Gracu i Zagrebu.

 Kao srednjoškolski profesor radio je najprije u Zadru, a zatim oko 15 godina u istarskim gradovima Pazinu, Kopru i Kastvu, što je svakako bitno za njegov književni rad i nacionalno sazrijevanje.

 U međuratnom razdoblju bio je upravitelj đačkih domova u Crikvenici i Zagrebu, gdje se tijekom drugog svjetskog rata opredjeljuje za antifašistički pokret i zajedno s prijateljem i pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem odlazi u partizane.

 Nazor je u partizanima, zajedno sa Goranom, priredio zbirku Hrvatske pjesme partizanke, a osim njih napisao je i više drugih prigodnih pjesama s ratnom tematikom. Osim pejzažnih i rodoljubnih, Nazor je pisao intimne i refleksivne pjesme, te pjesme s religioznim motivima koje su objavljenje u zbirkama Intima, Pjesni ljuvene, Pjesma o četiri arhanđela, Pjesme u šikari, iz močvare i nad usjevima, a kao epski pjesnik istaknuo se u epovima Utva Zlatokrila i Medvjed Brundo. Brundo je alegorijski ep koji ilustrira borbu Hrvata protiv Talijana i Mlečana, no i hrvatsku neslogu koja je često u povijesti našeg naroda bila kobna za njegovu sudbinu. Nazor je pisao pjesme i na istarskome-čakavskom narječju. Zaslužan je za obnovu čakavskog pjesništva u suvremenoj hrvatskoj poeziji. U novijoj kajkavskoj i čakavskoj lirici Nazor je prepoznao dva glasa naše zemlje, koji žele - makar i kasno - progovoriti u umjetničkoj pjesmi svojim nepatvorenim zvukovima. Od Nazorova stvaralaštva za djecu posebno se izdvajaju njegove bajke Halugica, Bijeli jelen i Kralj Albus, originalne po svojim motivima i maštovitom nizanju neobičnih zgoda, no u to stvaralaštvo pripada i najznačajnija Nazorova priča Veli Jože, koja je alegorijski progovorila o sudbini istarskog čovjeka. Dobroćudni i gorostasni div iz te priče predložak je kasnijem liku Ivane Brlić-Mažuranić - Regoču. Ipak, najdublje je u svijet djetinjstva, ali i svog zavičaja Nazor uronio svojim pripovijetkama Priče iz djetinjstva i Priče s ostrva, grada i planina, koje imaju autobiografsko obilježje. Temom i likom originalan je Nazorov roman Pastir Loda, a u njegovu su proznom opusu još značajniji romani Krvava košulja i Krvavi dani.

Umro je u Zagrebu 19. lipnja 1949. godine.